Povijesni pregled
Suvremena Hrvatska, neovisna od 1991, nasljednica je hrvatskih srednjovjekovnih kneževina iz 9. st., uspostavljenih na markama Karolinškoga Carstva, potom i Hrvatskoga Kraljevstva, utemeljenoga 925. za kralja Tomislava. Nedugo nakon smrti posljednjega velikog hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira Hrvatska je 1102. sklopila personalnu uniju s Ugarskom, čije je prijestolje u 14. st. pripalo francuskoj anžuvinskoj dinastiji. Nakon prodora Osmanlija u 16. st. i gubitka velikih dijelova zemlje, hrvatski velikaši izabiru 1527. Ferdinanda I. Habsburgovca za vladara, čime Hrvatska sve do 1918. biva dijelom Habsburške Monarhije. Prva polovica toga razdoblja obilježena je neprestanim ratovima s Osmanlijama i venecijanskim prisvajanjem sve većega dijela obale (Istre i Dalmacije), osim na krajnjem jugu, gdje se Dubrovnik 1358–1808. razvija kao neovisna republika i slobodno trguje po Sredozemlju. Nakon poraza Venecije i kratkotrajnog uključivanja južnoga dijela Hrvatske u Napoleonove Ilirske pokrajine (1809–13) sve su se hrvatske zemlje našle u sklopu Habsburške Monarhije, ali i dalje razdvojene. Nakon I. svjetskog rata Hrvatska postaje dio Kraljevine Jugoslavije, preoblikovane nakon 1945. u komunističku federaciju, u kojoj je do 1991. jedna od šest republika. No iako je kao samostalna država međunarodno priznata 15. siječnja 1992, Hrvatska je bila prisiljena braniti se oružjem sve do 1995. i oslobađanja okupiranih područja. Godine 1992. postala je članicom UN-a, 2009. NATO-a, a 1. srpnja 2013. Europske unije. Od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjedala je Vijećem Europske unije. Od 1. siječnja. 2023 dio. je Schengenskoga prostora i europodručja.